RASPAD SISTEMA (1.)

(nije preporučljivo za mlađe, osjetljive osobe i licemjere)

Valovi su jednolično udarali o mol, pošpricali ga malo i uz krkljanje se vraćali natrag da uzmu veći zalet. Tišina. Bez cvrčaka. Odjednom krik. Gore. Visoko. Galeb... Kao da jauče zbog svoje zle sudbine. Tužan krik. Ipak, nije sve tako crno. Duboko u moru, znao sam, plivaju ribice. Gle ih, kako se poigravaju oko onog koralja. Baš lijepo. I ona mala školjkica koja pliva prema njima. Školjkica ?!? Ah, školjka koja pliva se približila jatu ribica, naglo razjapila usta i progutala ih tri, četiri odjednom.....

Uh, koji san... San o moru na koje se tako željno spremamo svake godine. Jednom. Sada ili nikada više ove godine. Još je 15 dana do polaska. Sve je govorilo da stiže ljeto; sivi oblaci puni otpadnih plinova polako su se razmicali pokazujući crveno Sunce. Još koji tjedan i pojavit će se plavo nebo. Tog dana ribao sam čamac i provjeravao komande za upravljanje. Dotjerali smo par sitnica na čamcu, dekonzervirali motor, provjerili ga i isprobali. Ah, kad zaprede plavim morem i rasiječe ga ostavljajući za sobom bijelu pjenušavu brazgotinu. Da, bit će to doživljaj. Jedva čekam. Nažalost, toliko se treba truditi za tih 15 dana; barem 20-tak dana prije, pa tjedan dana poslije, pa nabavljanje stvari tokom cijele godine. Da, ali vrijedi truda. Samo da nije pukla komandna ploča, baš kad sam je posljednji puta ispitivao. Zapinjala je i krc... Sajla je slomila plastični zubac. Ali, bolje i sada nego na moru. Miris stakloplastike grizao je oči i nos, ali posao se bližio kraju. Izgledalo je dobro. Sad još treba čekati dan-dva da se stisne, pa ćemo onda isturpijati i isprobati. Još par dana smo dotjerivali prikolicu za čamac, a nakon toga i uspješno dovršili komandnu ploču. Pripremili smo još samo skije, sve moguće konopce, ukrcali spremnik benzina za čamac i sve je bilo spremno za polazak.

Četiri sata u noći i kontakt ključem. Krenuli smo. Tišina i mrak, puste ulice. Dug put prema jugu je počeo. Teret nas je prilično opterećivao. Crni obris čamca skakutao je gore dolje, njišući i automobil. Čamac je dobar jer ga možeš napuniti kao i prikolicu, sa stvarima. Ali kad nizbrdo skrećeš u zavoj, onda te zbog težine može i izbaciti sa ceste. Jutro je polako počelo svitati, a mi smo polako, ali sigurno, milili cestama i cesticama. Zbog težine za repom, bolje je ne žuriti. Sunce se već visoko podiglo i osjetili smo njegovu toplinu. Počeo je pakao. Kao u konzervi što je bačena u pećnicu. Krajnje je vrijeme da se priviknemo na vrućine koje nas tek očekuju. Ovo je ipak samo uvertira. Stigli smo. Potpuno mokri od znoja, iscrpljeni ali zadovoljni. Sad još samo 5-6 sati za iskrcavanje stvari i gotovo. Sitnica. Trebalo je nakon toga još samo natočiti benzin za čamac, zatim porinuti čamac u more, spojiti motor, napraviti probnu vožnju, naći vez i sve osigurati. Usput, naravno da smo izgorili na jakom podnevnom Suncu, obavljajući sve te dosadne ali neophodne sitnice. Dobro je što je baš sve išlo po planu i bez problema. Na kraju smo bili dvostruko više znojni nego pri dolasku, masni i mirišljavi od ulja, benzina i prilično izgorjeli, zdravo crvene boje.

Vrlo rano probudili smo jutro i krenuli u prvi dan. Plaža nas je dočekala raširenih ruku. Smjestili smo se na prazan komadić obale uz maleni mol. Gotovo da nismo primijetili odbačene plastične čaše i flaše koje su plutale u plićaku. Sunce se tako divno zrcalilo na zelenim staklenim krhotinama flaše, odmah kraj nas, da smo odmah na sve drugo zaboravili. U plićaku su se igrala mala djeca, lovila preživjele rakove između kamenja i kad bi ih sa vriskom ulovili, onda su im stali kidati noge. Prvo su im otkinuli oba kliješta, zatim jednu za drugom i preostalih 8 nogu. Nakon toga su se malo loptali s onim što je od raka ostalo, a poslije su ga svom snagom bacali u beton mola, natječući se tko će uspjeti od prve da se rak kod udarca raspadne. Ipak, bila su to mala djeca između 5 i 10 godina. Ona veća, od 10 do 15 godina su na molu lovila ribe; malene fratre i babice. Kao nekad stari i prekaljeni ribari, pušili su cigaretu za cigaretom i psovali ribe koje nikako nisu htjele gristi. Ipak, kad bi uspjeli uloviti koju gladnu ribicu, odmah bi joj za osvetu gasili čikove na očima i po glavi. Kad bi ribica uginula, bacali su je natrag u more, smijali se i vikali: “Plivaj sada malo leđno !” Stariji naraštaj od oko 20 godina na dalje zabavljao se ronjenjem i izranjanjem raznih preživjelih morskih životinja. Najveća poslastica bili su trpovi. Ako bi ulovili kojeg, odmah bi ga odnijeli ocu ili nekom starijem. Za njega su dobivali najmanje bocu Coca-cole ili bočicu rakije što su se prodavale na štandu uz borove. Stariji od 30 godina, muškarci, s oduševljenjem su uzeli kupljenog morskog krastavca u jednu, a oštar nož u drugu ruku. Zatim su ga počeli rezati na tanke ploške kao da rade normalnu salatu od krastavaca. Kad su tako razrezali cijelog trpa na ploške, uzeli su te ploške i počeli ih uredno slagati po svojem i ženinom tijelu; po trbuhu, vratu, grudima. Navodno, zbog jakog afrodizijačkog djelovanja morskih krastavaca. Dakle, probili smo se nekako između smradnih kriški odbačenih morskih krastavaca i nakon što smo nogom malo razgrnuli odbačene opuške, ostavili smo stvari i uputili se na prvo kupanje. Bilo je to pravo uživanje, vani 45 stupnjeva, a u moru 25. Svake godine je ljeto bivalo sve toplije ili se to nama samo činilo. Nakon prvog kupanja, odlučili smo otići po čamac da se malo provozamo.

Već za pola sata parali smo po morskoj površini, kao po oblacima. More se pjenilo kao da je prepuno deterđenta za pranje suđa. A vjerojatno je i bilo. Ali ipak, to je dobro za čamac, dok ploviš, usput ga pereš od nakupina sluzave smeđe tvari što se preko noći nahvata za njega. Uzdahnuo sam i pomislio – kakav dobar stari miris mora pomiješan s mirisom mješavine vanbrodskog motora. To me oduvijek podsjećalo na more. Taj profinjen miris benzina i ulja u omjeru 1:35. Još kad zapuše jugo. I donese onaj slatkast miris ribe i morskih algi u raspadanju. E, da, mnogo smo ovih godina napredovali, ali neka stara zadovoljstva su ostala.

Svanuo je drugi dan na moru. Užitak iščekivanja obuzeo nas je već ujutro dok smo jeli ukusan sintetski sendvič, obojan umjetnim bojama i s aromom pršuta. Bijela kava originalne arome kravljeg mlijeka genetski modificiranog iscjetka industrijski uzgojenih puževa, bila je priprema za napore koji su nas tek očekivali. Poslije jela natrpali smo pun čamac stvari; od skija, opreme za ronjenje i ribolov te krenuli na neku drugu plažu. Uvijek je dobro mijenjati dnevno mjesto odmora. I pronašli smo uskoro jednu uvalicu gdje je bilo samo stotinjak ljudi. Bila je to čudno mirna uvala. Svi ljudi ležali su kao mrtvi jedan preko i kraj drugog. Širio se miris lešina, a muhe i obadi su letjeli uokolo po truplima. Ipak bi se trupla ponekad pomakla kad bi ubod obada bio suviše jak.

Ubrzo smo našli mjesto za stvari, odložili ih i duboko udahnuli. Malo smo se zagrcnuli od gustog, teškog dima cigare jednog ljubitelja čistog zraka, odmah do nas. Ali, to nas nije smetalo, polako smo otišli natrag do čamca po stvari za ronjenje. Usput smo naletjeli na jednog malog psa izbezumljenog od vrućine. Srećom, nije nas ugrizao, samo nas je ogrebao. Kažu da je to dobro za reumu. A more i tako sve liječi. Sve rane tijela i duše. Zaronili smo. Kretao sam se polagano uz obalu. Vidljivost je bila jako mala. Odjednom bi se predamnom stvorile stijene. Zato sam često izranjao kako bih pogledao gdje je obala. Ništa živo nisam dugo primijetio, a onda, naglo, ispred mene, pojavila se veća stijena crvenkaste boje, obrasla raznim osušenim morskim travama i sluzavim algama. Bila je poput malog otoka, stijena okružena morem sa svih strana, na dubini od oko 4 metra. Mali otok koji još nije isplivao na površinu. Činilo se kao da buja, potiskuje se od dna i stremi ka površini. Da dohvati sunčevu svjetlost. Ali ne, on je bio pod morem, hladna i tužna morska hrid. Kretao sam se oko njega, oko tog izbrazdanog morskog zuba i proučavao ga. Odjednom, dotaknuo sam ga lagano, u prolazu, i bolno kriknuo. Krik pod morem baš i nije nešto, ali bol je bila tako velika da sam odmah izronio. Kad sam pogledao ruku, ostao sam zapanjen, bila je crvena. Ustvari, bila je opečena. Stijena je bila vruća i ja sam se pod morem opekao. Čudno... Jako čudno. Nešto tu nije u redu. Ali, zašto se zabrinjavati sada, na odmoru. Idemo se radije malo skijati.....

Ubrzo smo bili u čamcu i vozili se uz obalu dok nam je vjetar mrsio kosu. U ušima je odzvanjao bruj vanbrodskog motora, a blještava morska pučina nas je zasljepljivala. Tražili smo pogodno mjesto za skijanje. I uskoro smo ga našli, u jednoj maloj uvalici. Spustio sam se u more i “obukao” skije. Već za par minuta letio sam morem, kao na ukroćenom konju. Vjetar je šibao s desne strane, a more špricalo s lijeve. Ponekad bi skije snažno zatreperile kao da su prešle preko nekog krupnog, oblog kamenja i začuli bi se mukli, tupi udarci. Ali, to me nije zabrinjavalo. Obala je bila daleko, Sunce visoko, a more je bilo sivo i mutno, sigurno duboko. Nagnuo sam se u lijevi zavoj i izbacio ruke udesno kad sam, odjednom, dobio udarac u desnu skiju, koja se od toga potpuno zanijela i povukla mi nogu unatrag. Okrenuo sam se u zraku, otpustivši konopac, čineći salto bočno lijevo unaprijed. Padao sam na sve četiri strane svijeta plus još nekoliko gore i dolje. Prilikom pada sam osjetio snažan udarac u lijevo rame, ali ostatak pada je ublažilo more. Bilo je mekano kao da padaš na bijele, mekane, perjane jastuke, a oni se rasprskavaju i perje leti na sve strane. Pokupio sam razbacane dijelove svijesti ubrzo nakon pada. Nije bilo ni tako loše, rekao sam sam sebi. Ipak, bol u ramenu me podsjetila da je tu, u blizini, bilo i nešto tvrđe od mora. I doista, nedaleko je plivala staklena boca. Srećom, nisam je razbio, pomislio sam - nasmijavši se. Lijevu skiju smo odmah našli, ali od desne ni traga. Ipak, nakon par krugova, uočili smo je. Bila se okrenula naopačke i do pola je bila pokrivena debelom, crnom, plastičnom vrećom. To je, dakle, ono što ju je naglo zaustavilo. Ah, dobro je, sve je u redu, a osim toga, ovako je napetije. Morat ću drugi puta više paziti i gledati prepreke kako bi ih izbjegao.

Došli smo ponovno u onu istu uvalicu gdje su nam bile stvari, očito poslije ručka. Većina onih ležećih tjelesa upravo je ručala. Znali smo to po tome jer su svježe smeće i otpaci od hrane plutali u velikim nakupinama uz obalu. Bilo je plastičnih vreća, koštica voća, kora od jabuka i banana, plastičnih i staklenih flaša, šarenih papira, poneki odbačeni sendvič, mnogo čikova i štapića sladoleda. Uglavnom, to je izgledalo poput morskog cvijeća uz obalu. Baš lijepo. Dodatni doživljaj oslikan ljudskim trbusima...

Ležao sam na pijesku, upijao mirise laganog povjetarca, šumove morskih valova koji su milovali pijesak i zatvorenih očiju sanjao o Suncu koje silazi polako, sve niže svojim tankim zlatnim prstićima i miluje me po tijelu. Sanjao sam... Ili ne. Nisam! Odjednom mi se probudila podsvijest. I slike, i riječi. Vruća stijena bez života. Sivo i mutno more. Nešto tu nije bilo u redu. Otvorio sam oči. Sunca nije bilo. Nestalo je iza.... ?!? .....

Pogledao sam oko sebe. Ljudi su i dalje nezainteresirano imali razbacana svoja tijela po plaži. A gdje su im bile duše? Ponovno sam se ispružio i pogledao nebo. Bilo je sivo i mijenjalo se u crnu boju. Naglo je zahladilo. Začuo se duboki, potmuli, dugački ton negdje u daljini. Zvučalo je jezivo, kao da je pustila samrtnički krik neka velika, posljednja životinja na ovoj planeti. I onda, odjednom, nebo se još više zamračilo, zapuhao je hladan vjetar, a na, a na nebu su se pojavila.... Slova. Tanka, siva ali vidljiva slova... Posljednji treperavi znakovi života. Pisalo je: “Fatal error.... System down in 10 seconds....”

Kod 4 mi je prošao cijeli život pred očima...